Skip to main content
monaštvo

Benediktinsko monaštvo na zapadu

Prvo razdoblje

Oko 577. Langobardi su razorili Montecassino, pa su monasi odande pobjegli u Rim, gdje im je papa Pelagije II ustupio vrt kod lateranske palače i u njemu samostan Sv. Ivana Krstitelja. Presudnu etapu u povijesti benediktinskoga monaštva obilježio je papa Grgur Veliki. On je 596. godine otpremio iz Rima u Englesku četrdesetak monaha sa sv. Augustinom na čelu. Njima su se, poslije jednoga stoljeća opiranja, pridružili i stari irskokeltski samostani.

Anglosaski benediktinac Winfried, bolje poznat pod imenom sv. Bonifacija, poveo je u VIII. stoljeću nekoliko drugova u njemačke zemlje. Ondje je već 802. godine crkvena sinoda u Aachenu odredila da se ispita je li Pravilo sv. Benedikta svugdje uvedeno. Nešto kasnije Pravilo se učvrstilo i na Pirinejskom poluotoku. Češku i Poljsku upoznao je s benediktincima u X. stoljeću sv. Vojtjeh, a Ugarsku njegovi učenici.
U XI. i XII. stoljeću podignuto je nekoliko benediktinskih samostana u Palestini i Siriji, a u XIII. u Carigradu i po Grčkoj. Benediktinci su osim Anglosasa i Nijemaca pokrstili najveći dio franačkoga carstva i dvadesetak germanskih naroda te jedan dio Slavena i Mađara.
Pravilo sv. Benedikta je malo-pomalo zavladalo čitavim zapadnim monaštvom.  Dogodilo se da se od VIII. do konca XII. stoljeća pod pojmom monaha redovito podrazumijevao sljedbenik sv. Benedikta.

Dva su glavna razloga brzom i uspješnom širenju benediktinskoga reda. Prvi se nalazi u prednostima Regule, koja je jasnoćom i umjerenošću pokazala najviše praktičnoga takta i gipkosti za prilagođivanje novim prilikama vremena i okoline. Osim toga, bio je to na Zapadu prvi potpuni zakonik s podrobnim propisima za samostanski stalež. Drugi pak razlog uspješnog širenja benediktinskog monaštva bio je u tome što su i rimska kurija i crkveni sabori, ali i državne vlasti, radile na tome da se Benediktova Regula, kao specifično rimska, svuda uvede.

Konac VII. i početak VIII. stoljeća bilježe vrhunac prvoga razdoblja Benediktova djela. Stare opatije, smještene na najslikovitijim položajima, razvijale su živu unutarnju i izvanjsku djelatnost, naročito na misijskom i gospodarskom polju.
Na gospodarskom pak polju njihov se rad sastojao u krčenju šuma i pošumljivanju goleti, u presušivanju močvara i natapanju polja. Upoznavali su primitivne narode s vinovom lozom, pšenicom, drugim kulturnim biljkama i oplemenjenim voćkama. Unapređivali su vrtlarstvo i skupljali ljekovite trave. Razvijali su razne zanate i obrte. Rude su vadili iz zemlje, lijevali kovine i prerađivali su sirovine. Popravljali su stare ceste i probijali su nove putove, podizali mostove i brane. Napokon, u pomanjkanju privrednih sjedišta, samostani su bili i skladišta i trgovi i jezgre novih naselja. Oko nekadašnjih monaških kolonija razvilo se mnogo trgovišta i gradova. Još i danas nekoliko velikih europskih gradova nose imena monaških opatija.

Srednjovjekovne krize

U IX. stoljeću su benediktinci, koji su sa svojim samostanima već bili preplavili Zapad, zastali i počeli opadati. Brojni su bili uzroci ove krize na putu njihove povijesti. Kada su benediktinski misionari osvojili za kršćanstvo jake germanske narode, oni su ostvarili dobar dio svojega programa. Mnogi monasi, koji su dotada bili sinonim ozbiljnih i neumornih radnika, zadovoljili su se lagodnim i mlakim životom.

Na samostansku stegu razorno je djelovala također svjetovna vlast u rukama poglavara istaknutijih samostana i svjetovne povlastice. Mnoge je samostane oslabila i sprega svjetovne i crkvene vlasti. Veliki broj samostana su uništile i mnogo monaha pobile neprijateljske najezde i ratovi.

Treba naglasiti, da u ovom prvom razdoblju benediktinske povijesti monasi redovito još nisu bili svećenici, kao što vrlo vjerojatno nije bio ni sv. Benedikt. Regula poznaje monaha klerika samo kao izuzetak. Međutim, malo-pomalo je prevladao običaj da jedan dio samostanaca bude zaređen, a od X. većina monaha bili su svećenici.

Prevladavanje broja klerika i opadanje laika dovelo je do udaljavanja od ručnog rada, koji im ionako nije bio više potreban za uzdržavanje. Monasi svećenici prepuštali su zemlje na obrađivanje težacima, dok su sami bili zabavljeni misionarskim, dušobrižničkim ili nastavničkim poslom. Ove su izmjene, s druge strane, pružale bolje uvjete za intelektualni rad, pa je pri eventualnim reformama sve ovo trebalo uzeti u obzir.

Srednjovjekovne reforme

Prvi jači pokušaj reforme potaknuo je Benedikt, osnivač anijanske opatije. Njemu je car Karlo Veliki bio povjerio da izradi nacrt obnove, a Karlov sin Ljudevit Pobožni njega je postavio nad svekolike samostane u carstvu i naredio da se svi monasi prilagode reformi Benedikta Anijanskoga.

I brojne sinode, održane na raznim stranama u IX. i X. stoljeću, nastojale su pridignuti opalu stegu u samostanima. Znatnih uspjeha u tom nastojanju stekle su opatije Camaldoli, Vallombrosa. Trajnu pak obnovu benediktinskog monaštva izvršila je opatija Cluny, osnovana 910. godine na rijeci Grosne, sjeverno od Lyona.

Preko dvije stotine godina Cluny je davao smjernice crkvenim i državnima dostojanstvenicima. Sam Rim je u Clunyju našao najjači oslonac u obrani pokolebanog ugleda Crkve te iz Clunvja uzeo nekoliko energičnih papa reformatora (kao Grgura VII, Urbana II i Pashala II). Cluny je prvi došao na ideju povezivanja samostana kako bi se udruženi mogli uspješnije oduprijeti intervenciji laika izvana i slabljenju discipline iznutra.

Kada je poslije dugog clunyjevskog razdoblja zapadno monaštvo po drugi put klonulo, cistercitska mu je obnova dala još jedan novi i snažni poticaj. U mjestu Citeaux (lat. Cistercium, po kojem je novi red dobio i ime), 1098. benediktinski opat sveti Robert započeo je s dvadeset monaha novi način monaškog života. Treći opat novog samostana sv. Stjepan dao je 1119. godine Citeaxu vlastiti ustav, poznat pod imenom Charta Charitatis. Najznačajniji predstavnik i ujedno pravi organizator cistercitskog reda je sveti Bernard, osnivač i prvi opat opatije Clairvaux.

S vremenom su i cisterciti prihvatili mnogo toga što su zamjerali clunyjevcima, pa se ubrzo i kod njih pojavila reakcija, koja je tražila povratak na staro. Na taj način potekla je i reforma trapista. Trapisti su dobili ime od cistercitske opatije La Trappe. Ovu je staru opatiju 1664. godine reformirao njezin opat Armand Jean le Bouthillier de Rancé. On je uzeo za cilj svoje reforme: obnoviti način života prvih cistercita.

Benediktinci u novom vijeku

Od XIII. stoljeća broj se benediktinskih obitelji smanjivao tako da je od desetaka tisuća starih samostana samo oko tisuću i pet stotina opatija preživjelo srednji vijek. Mnoge su od ovih stupile u novi vijek sigurnim korakom, dapače su se neke među njima ojačale. U nekim se krajevima razdoblje od druge polovice XVI. stoljeća do XVIII. stoljeća ubraja kao jedan od značajnijih perioda benediktinske povijesti.

 

Za to doba posebno treba istaknuti napore benediktinaca na znanstvenom polju i u građevnoj umjetnosti. Među ondašnjim organizacijama na prvom se mjestu nalazila francuska kongregacija Sv. Maura, koja se po svem kulturnom svijetu pročula solidnim obrazovanjem, planskim znanstvenim radom i vrlo značajnim književnim djelima.

 

U novom vijeku napadale su benediktince tako teške i mnogobrojne nedaće da su na koncu bili gotovo izbrisani s lica zemlje. Kao sudbonosnije neprilike spominjemo: pojačani režim komenda, protestantsku reformaciju sa seljačkim pobunama i vjerskim ratovima, jansenizam, jozefinizam i francusku revoluciju. Posljedica je svega ovoga bila, da je Napoleona preživjelo vrlo malo opatija, i to napola praznih. Napokon, u prvoj polovici XIX. stoljeća i te ostatke ostataka napadoše velike sekularizacije, zapljene posjeda i nesnošljivi uvjeti u svim europskim državama, tako te je u nekih tridesetak cenobija životarilo nepunih pet stotina monaha.

 

Građevine pak dokinutih i najvećega broja još postojećih samostana bile su pretvorene redom u muzeje, biblioteke, škole, upravne ili stambene zgrade, kazališta, vojničke ustanove, svratišta, tvornice, kaznionice, a nešto malo u sjemeništa i biskupske dvorove. Ostaci nekoliko znamenitijih opatija bili su, štoviše, adaptirani za skladišta i konjušnice. Nekima su i temelji iz zemlje bili iskopani, tako da se više i ne zna gdje su se dizale.

 

Međutim, u drugoj četvrti XIX. stoljeća stadoše se ponovno obnavljati benediktinci, najprije u Bavarskoj i Francuskoj pa onda po Pruskoj i dalje po Evropi, u objema Amerikama i na ostalim kontinentima.

 

Danas su muški benediktinski samostani uglavnom u kongregacijama, a ženski u federacijama. Svi slijede Benediktovo Pravilo i zadržavaju svoju samostalnost, ali imaju vlastite konstitucije ili deklaracije. Muški samostani su sa svojim kongregacijama u benediktinskoj konfederaciji, a ženski samostani sa svojim regijama imaju svoju Međunarodnu zajednicu benediktinki. Benediktinski samostani nemaju svoga vrhovnog poglavara, ali ih sve predstavlja opat primas koji je ujedno i opat međunarodnoga učilišta Sv. Anselma u Rimu. Benediktinci su monasi i u pravnom smislu nisu red, ali ipak mnogi koriste kraticu OSB (Ordo sancti Benedicti). Geslo je benediktinaca: „Neka se u svemu slavi Bog“ ( Ut in omnibus glorificetur Deus, skraćeno: U. I. O. G. D.). Kasnije se ovo izvorno geslo pojednostavilo u „Moli i radi“.