zajednica

Dolazak braće na Ćokovac

Od dolaska na Ćokovac početkom 12. st. monasi su postojano odolijevali svim kušnjama prihvaćajući izazove koja su stoljeća stavljala pred njih. Ipak, početkom, 19. st. samostan je za vrijeme francuske uprave Dalmacijom ukinut. Više o tom razdoblju povijesti samostana može se pročitati ovdje.

Trebalo je proći nešto više od 150 godina pa da unutar ćokovskih zidina braća benediktinci opet mole i rade . O. Martin Kirigin, o. Benedikt Celegin i b. Pio Palijan, nakon godina traženja konačno se odlučuju nastaniti na Ćokovcu te započinju obnovu monaškog života i samostanskog kompleksa. Tako, prvih dana listopada 1961., Ćokovac, tada u gotovo ruševnom stanju, udomljuje svoje prve monahe. Godine 1965. posvećen je novi oltar u obnovljenoj crkvi te je život u samostanu mogao poprimiti svoj redoviti tijek. Od tada se samostan polako obnavlja svesrdnom pomoću mnogih dobročinitelja, nesebičnim zalaganjem žitelja Tkona i otoka Pašmana, zadarske nadbiskupije te uz trajni nadzor i pomoć zadarskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Sa zahvalnošću se sjećamo i bratske velikodušnosti benediktinskih samostana u Austriji i Njemačkoj.

 

Samostan prije obnove

Pogled na tzv. "biskupiju", danas lapidarij

O. Benedikt Celegin

o. Benedikt Celegin

Zvonik benediktinskog samostana Ćokovac prije obnove

Zvonik samostana

o. Martin Kirigin

Bifora

b. Pio Palijan

Zajednica danas

Molitva i rad prve braće, njihova žrtva prinesena u ljubavi, ispunjena nadom i nošena vjerom temelj je na kojem Gospodin nastavlja graditi ćokovsku zajednicu. Od tada su monaško posvećenje primila petorica novih članova od kojih četvorica borave na Ćokovcu, dok jedan brat djeluje u benediktinskom zavodu Sv. Anselma u Rimu.

Svakodnevni život benediktinske zajednice u bitnome je oblikovan Pravilom koje ona slijedi. No, s druge strane, to isto Pravilo uzima u obzir konkretne zahtjeve prostora i vremena u kojima se utjelovljuje. Podneblje, kultura, mentalitet, arhitektura samostana, broj braće i talenti koje imaju... tlo su nad koje duh Pravila ima sići i prožeti ih, stvarajući uvijek nove i unikatne zajednice, jer - Bog se ne ponavlja u svojim djelima.

Tako i monaška zajednica na Ćokovcu slijedi Pravilo trudeći se prepoznati i prihvatiti izazove koje nam naše ovdje i danas donose. Odgovore, na dar primljene u osluškivanju Riječi, živimo u svakodnevici snagom zajedništva i u ljepoti jednostavnosti.

Krist je Alfa i Omega

Riječ Božja

Molitva i rad, zajedništvo i samoća, šutnja i govor - u svemu tome, za sav naš život, želimo imati kao središte i glavni oslonac Riječ Božju. Obilju informacija, analiza i interpretacija pretpostavljamo utjelovljenu Riječ, koja jučer i danas - Ist(in)a je.

Zajedništvo

U vremenu u kojem se temeljne strukture i oblici društvenog života korjenito i brzo mijenjaju ili čak nestaju, želimo otkrivati ljepotu i snagu istinskog zajedništva, ukorijenjenog u uzajamnom poštovanju i prihvaćanju. Noseći slabosti jedni drugih tražimo najprije dobro drugoga, Dobroga u njemu.

Jednostavnost

Društveni razvoj i napredak stavlja danas pred čovjeka mnoštvo opcija koje nužno ne uvećavaju njegovu slobodu na koju je pozvan. Naprotiv, ono nerijetko odvraća od puta srca i tako otežava životne izbore i vjernost donesenim odlukama. Izabirući uski put evanđeoske jednostavnosti srce nam se širi pa možemo vjernije živjeti sa samo Jed(i)nim potrebnim.

Dnevni red

  • 5:00

    Bdjenje

    Dan započinje liturgijom Bdjenja još za mraka, u vrijeme duboke tišine kada je duša osobito osjetljiva za misterij božanskog u koji smo uronjeni. Rađanje povjerenja u Otajstvo monaška je tradicija rado povezivala s Jakovljevom borbom s Bogom (Izl 32, 23-33). Moleći psalme koji opisuju povijest izraelskog naroda i njegovu hrabru borbu s Bogom i s ljudima monah se vježba u budnosti, odbacujući grijeh i njegove opsjene te, po primjeru prve Crkve, bdijući iščekuje Gospodina koji dolazi.

  • 5:45

    Lectio
    Divina

    Molitvom Bdjenja i šalicom kave probuđen, brat se sada vraća u svoju ćeliju da bi se posvetio čitanju Svetog pisma. Taj Lectio Divina božansko je čitanje po izvoru i dodiru: od Boga proistječe i čitatelja pobožanstvenjuje. Ne čitamo toliko mi Sveto pismo, koliko ono čita nas: razotkriva nam nas same,  krhkost naše stvorenosti, ali i udahnjuje dar božanskog sinovstva u Sinu. Zato će i sv. Jeronim ustvrditi: nepoznavanje Pisama nepoznavanje je Krista, time i nepoznavanje sebe.

  • 7:00

    Molitva
    Jutarnje

    Nekako o svanuću, na poziv zvona, monah će se ponovno zaputiti prema samostanskoj bogomolji da bi u zajedništvu s braćom slavio Jutarnju - jer tama se povukla pred svjetlom. Tako i Krist, Sunce pravde, razgoni tmine straha i sve nas poziva na život, on duša Budilac. Pjevajući Pohvale slavimo Gospodnje uskrsnuće zahvalni za dar novog dana, milost uvijek novih početka.

  • 8:00

    Sveta
    Misa

    Pobjednička pjesma Jutarnje pripemila nas je za vrhunac slavlja vazmenog otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Slavlje Euharistije koje slijedi središte je i vrhunac života svake kršćanske zajednice. Po darovima kruha i vina sebe, svoje bližnje, sve one koji su preporučili u naše molitve i čitav svijet prinosimo našem nebeskom Ocu. Lomljenjem Riječi i blagovanjem Kristova Tijela i Krvi u Njemu nam je svima biti jedno tijelo i jedan duh. Ovim slavljem zaključujemo naše jutarnje liturgijsko bogoslužje.

  • 9:00

    Rad

    Bogoslužje nastavljamo svagdanjim ručnim radom, nasljedujući time Krista koji je radom svojih ruku posvetio ljudski rad. Zato je i monah tek onda monah kad živi od rada svojih ruku. Zadovoljstva, ali i trud i napor svakodnevnog rada dijelimo s drugima obavljajući poslove kao što su kuhanje, pranje, čišćenje, uređivanje kuće, vrta, rad u radionicama… Svojim radom i darovima monah služi Bogu i braći te pruža svjedočanstvo vrijednosti ljudskoga rada. Monaški oci su govorili: "Ne izabiri sam svoj posao, čini ono što se od tebe traži i naći ćeš mir. Ako se ipak traži da biraš, izaberi onaj posao koji te drži u poniznosti; jer će te inače zbog tvoje oholosti, rad udaljiti od Boga.”

  • 13:15

    Šesti čas

    Kao što će sunce, dosegavši svoj vrhunac, za trenutak kao zastati da bi opet nastavilo svoj put prema zapadu, tako se sada i braća ponovno okupljaju na molitvu da u predahu obnove odlučnost svoje revnosti. Jer trenutak je to podnevnog demona, napasti koja umorom tijela u dušu uvlači tromost. U tom Šestom času, kada je tama zavladala zemljom, pobjeđuje se samo pogledom na sjaj križa - jedinim svijetlom časa tame.

  • Objed

    Benedikt ne odvaja rad od molitve pa se tako i za stolom, uz okrepu za tijelo, poslužuje i hrana za dušu. U blagovaonici, slično kao u bogomolji, mjesto je bratu određeno po monaškoj starosti; za kašnjenje i pogreške daje zadovoljštinu, blaguje slušajući Riječ Božju, u tišini i zahvalnosti... I kao što je zajedničko pjevanje moguće jedino uz slušanje braće, tako i sada treba vidjeti potrebe braće, bilo kod pripreme hrane, bilo kod međusobnog posluživanja.

  • 15:30

    Deveti čas

    Nakon kratkog predaha, prije nego se opet prihvatimo svojih dnevnih poslova, molitva nam Devetog časa pred oči stavlja Isusa koji ispušta svoj duh i predaje svoj život u Očeve ruke. Predajemo stoga u toj molitvi i mi sebe Bogu, sve svoje - jer monah ne posjeduje ni svoje vlastitio tijelo - da primimo dar otkupljenja i osjetimo radost oproštenja.

  • 16:00

    Rad

    Svrha monaškog rada nije tek u tome da se ispuni vrijeme između molitava ili da bi se očuvalo monaha od besposlice, neprijatelja duše. Rad je prije svega sudioništvo u Božjem stvarateljskom djelu. Da rad ima svoju duhovnu dimenziju vidimo i iz Benediktova savjeta da se samostanskim oruđem i stvarima služi kao s crkvenim posuđem: monah je i kada radi liturg. Rad kao međusobno služenje zbog pravde je i ljubavi odgovor i na konkretne potrebe braće, Crkve i svijeta.

  • 18:30

    Molitva
    Večernje

    Dan se primiče svome kraju, čovjek opet svojim najbližima. Večernje zvono poziva da ispustimo iz ruku svaki alat, svaki posao, sve ako je i nedovršen. Sabire nas u bogomolji da se prazne ruke - a s rukama i srce - poput večernjeg kada uzdignu u zahvalnost Bogu. Trenutak je zahvale za sve što je dan donio, čas da se s Marijom otpjeva Veliča Njegovoj milosti koja je kroz dan pratila nas, njegove neznatne službenike.

  • 20:00

    Povečerje

    Ispit savjesti na početku posljednje zajedničke molitve prigoda je da se još jednom kuša Božje milosrđe koje nas je pratilo kroz dan. S molitvom starca Šimuna, pjevajući njegov "Sad otpuštaš slugu svoga", idemo u susret noći - učiteljici otpuštanja i predanja, učiteljici umiranja...  Na kraju, otpjevavši Marijansku antifonu, poglavar blagoslovom zalijeva u srcu svakoga brata posljednje riječi Povečerja: Mirnu noć i sretan svršetak udijelio nam svemogući Gospodin.