zajednica

Gosti u samostanu

Abraham, kako je to običaj pustinje, pred svojim šatorom dočekuje i prima goste. I ne znajući ugošćuje tako Boga koji rado boravi s čovjekom. On dolazi u goste Abrahamu, svome prijatelju, razgovara s njim i blaguje za njegovim stolom.

Vrhunac svoje ljubavi i želje da bude S nama Bog pokazuje u utjelovljenju svoga Sina. Tako više nije tek gost koji dolazi i mora otići, on je tu i ostaje s nama. Prepoznajemo ga i iskazujemo mu ljubav u našoj braći, u tisućama lica u kojima on objavljuje svijetu svoju prisutnost: Stranac bijah i primiste me, žedan i napojiste me.

Ovo čovjekoljublje Božje Riječi sv. Benedikt želi sa svojom braćom učiniti dodirljivom kroz karizmu gostoprimstva. U Pravilu nas se podsjeća da se u gostima prima Krista; stoga monasi koji budno iščekuju Kristov dolazak s radošću primaju i uslužuju svakoga gosta. S pristiglim se gostom najprije pomoli, a onda ga se srdačno pogosti. U ovom je i posebnost monaškog gostoprimstva: posvećuje se pažnja i vrijeme najprije duhovnim potrebama gosta. Moleći i radeći s braćom gost se otvara miru, obnavlja snagu za život vjere, nalazi ponekad i potrebnu utjehu i razumijevanje u poteškoćama života.

Gostinjac ćokovskog samostana ne omogućuje nam pružanje višednevnog boravka grupama i obiteljima. Tri jednokrevetne sobe koje dijele zajednički sanitarni čvor prikladnije su za pojedince koji će željeti ozračje šutnje i zrelom obzirnošću sudjelovati u činima zajednice.