U starini se sakrament pomirenja odvijao ovim redoslijedom: najprije ispovijed grijehā, zatim pokora (javna i dugotrajna) i na kraju odrješenje (biskupovo, obično na Veliki petak ujutro). U Srednjem vijeku se uvodi, najprije po monaškim samostanima, odrješenje odmah nakon ispovijedi grijehā, a pokora se davala na kraju.

Od 7. st. ispovjednici su davali tajnu pokoru, koju su pape i biskupi mogli ublažiti i zamijeniti molitvama, milostinjom za siromašne i hodočašćima. Takav „popust“ se zvao indulgentia, oprost.

Umjesto nekadašnje javne pokore, od 11. st. se daju javni oprosti. Prvi potpuni oprost udijelio je 1096. god. papa Urban II. križarima koji su oslobađali Jeruzalem od Arapa.

Prvu jubilejsku godinu proglasio je papa Bonifacije VIII. god. 1300. Udijelio je potpuni oprost svima koji pohode rimske bazilike sv. Petra i sv. Pavla, ispovjede se i pričeste te mole; Rimljani su trebali moliti trideset dana, a petnaest hodočasnici iz drugih krajeva. Isti papa je odredio da posljednja godina svakoga stoljeća bude jubilejska.

Jubilejsku godinu su vjernici rado prihvatili pa je papa Klement VI. 1343. uveo jubilej svakih 50, a Pavao III. 1450. svakih 25 godina.

Godine 1967. Pavao VI. je pojednostavnio dobivanje oprosta. Dokinuo je djelomične oproste za određeni broj dana i naglasak stavio na molitvu i vršenje dobrih djela.

Za Ivana Pavla II. oprost je nezasluženi Božji da, ali koji zahtjeva stvarnu promjenu života.

Papa Franjo je davanje oprosta još snažnije povezao s Božjim milosrđem. To je u skladu s crkvenom predajom, jer je u starini milosrđe bilo sinonim za oprost.

1471 Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta pokore.

Što je oprost?

      »Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca.«

      »Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome je li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno.« »Svaki vjernik može oproste […] dobiti za se ili ih namijeniti za pokojne.«[

Kazne za grijeh

1472 Da bi se ovaj nauk i praksa Crkve shvatili, potrebno je imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život; to se lišavanje zove »vječna kazna« za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilište. To čišćenje oslobađa od onoga što se naziva »vremenita kazna« za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana, već kao posljedice same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne.

1473 Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose oproštenje vječnih kazni za grijeh. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, kršćanin treba da ove vremenite kazne za grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te također molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži »starog čovjeka« i obuče »novog čovjeka«.

U zajednici svetih

1474 Kršćanin koji nastoji da se očisti od svakoga grijeha te se uz pomoć Božje milosti posveti, nije sam. »Život svakoga Božjeg djeteta čudesno je, u Kristu i po Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da gotovo nastaje jedna mistična osoba.«

1475 U općinstvu svetih, dakle, »među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara«. U toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćanje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh.

1476 Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve; »nije to skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju kod Boga imaju ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod da bude oslobođen od grijeha i uniđe u zajedništvo s Ocem. Dakle, u samome Kristu Otkupitelju nalaze se u izobilju zadovoljštine i zasluge njegova otkupljenja.«

1477 »Jednako tako toj riznici pripada i doista neograničena, neizmjerljiva i uvijek nova vrijednost koju kod Boga imaju molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeći po njegovoj milosti stope Krista Gospodina, posvetili i izvršili poslanje koje im je Otac povjerio; na taj su način, radeći na svome spasenju, pridonosili spasenju svoje braće u jedinstvu otajstvenog Tijela.«

Dobiti Božji oprost po Crkvi

1478 Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, što ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego ga i potaknuti na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.

1479 Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe.

Cjelovitu objavu Apostolske pokorničarne o uvjetima za dobivanje potpunog oprosta tijekom Jubilejske godine možete pročitati ovdje.

Kako bi potaknuli vjernike na intenzivnije življenje jubilarne 2025. godine biskupi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine objavili su pastirsko pismo kojem možete pristupiti ovdje.