Pravilo svetog Benedikta

Monaško pravilo (lat. Regula monachorum) zbirka je propisa, savjeta i poticaja kojima se uređuje bratski život u zajednici, ali i usmjerava svakog monaha na njegov osobni put obraćenja. U skladu s tradicijom kojoj pripada, ni Benedikt svojim Pravilom (Regula Benedicti = RB) ne postavlja zahtjev cjelovitosti i dostatnosti. Ukorijenjeno u Svetom Pismu, ono ostaje otvoreno djelovanju Duha: bilo po primjerima života svetih Otaca ili njihovih pisanih djela, bilo po poučavanju opata zajednice. Ne čudi stoga što će Benedikt svoje djelo okarakterizirati kao skromno Pravilo za početnike (RB, 73. poglavlje).
No, premda “nedovršeno”, obdržavanje pravila je obvezujuće; upravo zato što je tek početak monaškog života (RB 73,1), stepenica je koju se ne smije preskočiti. Monaška pravila nastala su kao plod iskustva prema kojem duhovni život to može ustinu i biti jedino onda kada je uređen. Na sliku reda kojeg je Bog upisao u svoje djelo stvaranja, Pravilo otkriva i bdije nad pozitivnom, izgrađujućom i iscjeljujućom snagom uređenog života. Tako podupire nutarnju stabilnost i vraća mir, bez kojih se teško nositi sa zahtjevima obraćenja. Ne iznenađuje da je upravo riječ mir, latinski pax, postala sinonim monaškog života.

Premda neizostavno uključuje napor kroćenja naravi, mir u srcu monaha ipak je najprije dar Kristov. Jaram Pravila koji monah uzima na sebe nije “bavljenje sobom”, već suobličavanje Sluzi Jahvinu, Kristu krotkom i Ocu poslušnom. On je početak, put i kraj monaškog, obraćeničkog života. Budući nema ništa milije od glasa Gospodnjeg koji nas zove da stupamo pod vodstvom Evanđelja putovima njegovim, na tom ćemo putu i ustrajati da u Njegovu kraljevstvu zaslužimo i udjela imati (RB Proslov 19-21.49-50).

Za Benedikta je samostan škola službe Gospodnje; škola u kojoj je sam Krist glavni učitelj (RB Proslov 45). On je taj koji govori u Pravilu, koji opominje ili potiče po opatu, dolazi u susret u gostu, pomaže rukama braće. Slijediti Pravilo znači odgovoriti na ljubav kojom nas Učitelj uvijek pretječe. Zato Benedikt potiče braću da ama baš ništa ne pretpostavljaju Kristu (RB 72,11), jer ni On nije ništa pretpostavio nama – kako na jednom mjestu piše sv. Ciprijan. Bez ove usredotočenosti na Krista nemoguće je razumijeti, a još manje živjeti zahtjeve Pravila.

Ova izrazita kristocentričnost Pravila proizlazi iz činjenice da se monaštvo od samih početaka snažno nadahnjuje na liturgiji slavlja krštenja. Zajednički nazivnik možemo im pronaći u snažnom pozivu kojim Pavao rasanjuje Efežane: Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetljet će ti Krist. (Ef 5,14) Veći dio Proslova tako je preuzet upravo iz jedne ranokršćanske krsne kateheze. Krsna simbolika želi u zajednici vjernih razgovjetno uprisutniti ovu dinamiku Gospodinova poziva i čovjekovog odgovora. U Pravilu, među ostalim, primanje nove braće u zajednicu i obredi koji to prate jasno otkrivaju sličnost i prožetost monaškog posvećenja i krsnog saveza. Pravilo je, dakle, pomoć u nastojanju da se monaški poziv što potpunije živi kao jedinstveno i plodno produbljenje krsnoga posvećenja (Vita consecrata, 30).

Crpeći na izvoru krsnog posvećenja, svakodnevna se monaška praksa posve prirodno pretače u snažnu povezanost s Crkvom, Roditeljicom i Majkom novokrštenika. A to je upravo suprotno od ponekih krivih shvaćanja monaške odvojenosti kojoj predbacuju zatvorenost i elitizam, neplodnost i nezainteresiranost za potrebe Crkve.
Eklezijalnost Benediktova Pravila očituje se s jedne strane upravo u izboru cenobitskog monaštva između svih ostalih oblika. Taj se naglašeno zajedničarski način života nadahnjuje na primjeru i idealu prve kršćanske zajednice, opisane u Djelima apostolskim. Taj se ideal, između ostalog, radikalno slijedi u svim pitanjima posjedovanja, rada i potreba braće. K tome, govoreći o zajednici, Benedikt rado koristi Pavlovu sliku Crkve kao tijela kojem je glava Krist. Braća, udovi toga tijela, vjernim i produbljenim življenjem kršćanskog života, koji se rađa krštenjem, mogu tako učiniti vidljivom narav Crkve kao zajedništva.

S druge strane, benediktinska zajednica ima svoje posebno poslanje u Crkvi i za Crkvu. Monasi se u odvojenosti od svijeta intimije sjedinjuju s Kristom, srcem svijeta (Verbum Domini, 83). Ostvarujući u vlastitom životu zahtjeve koje pred njih stavlja krštenje, oni su putokaz u traženju, podsjetnik čitavom Božjem narodu na prvi i posljednji smisao kršćanskog života (Vultum Dei quaerere, 4). Ta temeljna karizma monaštva u Crkvi najznakovitije se očituje u slavljenju Otajstva spasenja, koje je Djelo Božje (lat. Opus Dei). Pozivu da se ništa ne pretpostavlja Kristu (RB 4,21; 72,11) Pravilo dodaje i jednako važan poticaj da se ništa ne pretpostavlja Djelu Božjemu (RB 43,3). Bratskim zajedništvom biti znak novoga saveza u Kristu, koji nas je svojom žrtvom pomirio i s Ocem sjedinio, tražiti Boga i slaviti ga u svemu - istinsko je poslanje monaštva u Crkvi i za Crkvu.

Pravilo, ucjepljujući monaha u život Crkve, priječi mu da se ugnjezdi u svom samostanu. Crkva je narod Božji na putu, zajednica otkupljenih koju Krist vodi k svome Ocu. Taj konačni cilj hoda za Kristom Benedikt neumorno stavlja pred oči svojih sinova. Učestala usmjeravanja jednostavnim ad Deum ili ad Christum podsjećaju da obraćenje nije bijeg, ni život u strahu od, već hod prema i čežnja za. U Proslovu (r. 15) nas Gospodin traži i doziva riječima psalma: Tko je čovjek koji ljubi život i želi se dana naužiti dobrih? (Ps 34, 13) Gospodin nas želi usmjeriti prema konačnom i rasplamsati želju u nama za životom u punini. U monaškoj literaturi pogled na "posljednje stvari" nije uspavljivanje u snove idile, već buđenje za ovdje i sada, kada “već jest” to “posljednje”.