Skip to main content
monaštvo

Pravilo svetog Benedikta

Svoje Pravilo Benedikt ne piše odjednom, već u dužem razdoblju, nekako od dolaska na Montecassino 529. pa sve do konca njegova života. U konačni oblik Pravila moglo se tako sliti i poznavanje bogate monaške tradicije Istoka i Zapada, kao i vlastito iskustvo dugogodišnjeg života u zajednici.

Temeljne oznake Pravila

Karakter Regule

Monaško pravilo (lat. Regula monachorum) zbirka je propisa, savjeta i poticaja kojima se uređuje bratski život u zajednici, ali i usmjerava svakog monaha na njegov osobni put obraćenja. U skladu s tradicijom kojoj pripada, ni Benedikt svojim Pravilom (Regula Benedicti = RB) ne postavlja zahtjev cjelovitosti i dostatnosti. Ukorijenjeno u Svetom Pismu, ono ostaje otvoreno djelovanju Duha: bilo po primjerima života svetih Otaca ili njihovih pisanih djela, bilo po poučavanju opata zajednice. Ne čudi stoga što će Benedikt svoje djelo okarakterizirati kao skromno Pravilo za početnike (RB, 73. poglavlje).
No, premda “nedovršeno”, obdržavanje pravila je obvezujuće; upravo zato što je tek početak monaškog života (RB 73,1), stepenica je koju se ne smije preskočiti. Monaška pravila nastala su kao plod iskustva prema kojem duhovni život to može ustinu i biti jedino onda kada je uređen. Na sliku reda kojeg je Bog upisao u svoje djelo stvaranja, Pravilo otkriva i bdije nad pozitivnom, izgrađujućom i iscjeljujućom snagom uređenog života. Tako podupire nutarnju stabilnost i vraća mir, bez kojih se teško nositi sa zahtjevima obraćenja. Ne iznenađuje da je upravo riječ mir, latinski pax, postala sinonim monaškog života.

Kristocentričnost

Premda neizostavno uključuje napor kroćenja naravi, mir u srcu monaha ipak je najprije dar Kristov. Jaram Pravila koji monah uzima na sebe nije “bavljenje sobom”, već suobličavanje Sluzi Jahvinu, Kristu krotkom i Ocu poslušnom. On je početak, put i kraj monaškog, obraćeničkog života. Budući nema ništa milije od glasa Gospodnjeg koji nas zove da stupamo pod vodstvom Evanđelja putovima njegovim, na tom ćemo putu i ustrajati da u Njegovu kraljevstvu zaslužimo i udjela imati (RB Proslov 19-21.49-50).

Za Benedikta je samostan škola službe Gospodnje; škola u kojoj je sam Krist glavni učitelj (RB Proslov 45). On je taj koji govori u Pravilu, koji opominje ili potiče po opatu, dolazi u susret u gostu, pomaže rukama braće. Slijediti Pravilo znači odgovoriti na ljubav kojom nas Učitelj uvijek pretječe. Zato Benedikt potiče braću da ama baš ništa ne pretpostavljaju Kristu (RB 72,11), jer ni On nije ništa pretpostavio nama – kako na jednom mjestu piše sv. Ciprijan. Bez ove usredotočenosti na Krista nemoguće je razumijeti, a još manje živjeti zahtjeve Pravila.

Ukorijenjenost u krsnom savezu

Ova izrazita kristocentričnost Pravila proizlazi iz činjenice da se monaštvo od samih početaka snažno nadahnjuje na liturgiji slavlja krštenja. Zajednički nazivnik možemo im pronaći u snažnom pozivu kojim Pavao rasanjuje Efežane: Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetljet će ti Krist. (Ef 5,14) Veći dio Proslova tako je preuzet upravo iz jedne ranokršćanske krsne kateheze. Krsna simbolika želi u zajednici vjernih razgovjetno uprisutniti ovu dinamiku Gospodinova poziva i čovjekovog odgovora. U Pravilu, među ostalim, primanje nove braće u zajednicu i obredi koji to prate jasno otkrivaju sličnost i prožetost monaškog posvećenja i krsnog saveza. Pravilo je, dakle, pomoć u nastojanju da se monaški poziv što potpunije živi kao jedinstveno i plodno produbljenje krsnoga posvećenja (Vita consecrata, 30).

Eklezijalnost

Crpeći na izvoru krsnog posvećenja, svakodnevna se monaška praksa posve prirodno pretače u snažnu povezanost s Crkvom, Roditeljicom i Majkom novokrštenika. A to je upravo suprotno od ponekih krivih shvaćanja monaške odvojenosti kojoj predbacuju zatvorenost i elitizam, neplodnost i nezainteresiranost za potrebe Crkve.
Eklezijalnost Benediktova Pravila očituje se s jedne strane upravo u izboru cenobitskog monaštva između svih ostalih oblika. Taj se naglašeno zajedničarski način života nadahnjuje na primjeru i idealu prve kršćanske zajednice, opisane u Djelima apostolskim. Taj se ideal, između ostalog, radikalno slijedi u svim pitanjima posjedovanja, rada i potreba braće. K tome, govoreći o zajednici, Benedikt rado koristi Pavlovu sliku Crkve kao tijela kojem je glava Krist. Braća, udovi toga tijela, vjernim i produbljenim življenjem kršćanskog života, koji se rađa krštenjem, mogu tako učiniti vidljivom narav Crkve kao zajedništva.

S druge strane, benediktinska zajednica ima svoje posebno poslanje u Crkvi i za Crkvu. Monasi se u odvojenosti od svijeta intimije sjedinjuju s Kristom, srcem svijeta (Verbum Domini, 83). Ostvarujući u vlastitom životu zahtjeve koje pred njih stavlja krštenje, oni su putokaz u traženju, podsjetnik čitavom Božjem narodu na prvi i posljednji smisao kršćanskog života (Vultum Dei quaerere, 4). Ta temeljna karizma monaštva u Crkvi najznakovitije se očituje u slavljenju Otajstva spasenja, koje je Djelo Božje (lat. Opus Dei). Pozivu da se ništa ne pretpostavlja Kristu (RB 4,21; 72,11) Pravilo dodaje i jednako važan poticaj da se ništa ne pretpostavlja Djelu Božjemu (RB 43,3). Bratskim zajedništvom biti znak novoga saveza u Kristu, koji nas je svojom žrtvom pomirio i s Ocem sjedinio, tražiti Boga i slaviti ga u svemu - istinsko je poslanje monaštva u Crkvi i za Crkvu.

Eshatološki znak

Pravilo, ucjepljujući monaha u život Crkve, priječi mu da se ugnjezdi u svom samostanu. Crkva je narod Božji na putu, zajednica otkupljenih koju Krist vodi k svome Ocu. Taj konačni cilj hoda za Kristom Benedikt neumorno stavlja pred oči svojih sinova. Učestala usmjeravanja jednostavnim ad Deum ili ad Christum podsjećaju da obraćenje nije bijeg, ni život u strahu od, već hod prema i čežnja za. U Proslovu (r. 15) nas Gospodin traži i doziva riječima psalma: Tko je čovjek koji ljubi život i želi se dana naužiti dobrih? (Ps 34, 13) Gospodin nas želi usmjeriti prema konačnom i rasplamsati želju u nama za životom u punini. U monaškoj literaturi pogled na "posljednje stvari" nije uspavljivanje u snove idile, već buđenje za ovdje i sada, kada “već jest” to “posljednje”.

Izvori pravila

Zar nije svaka stranica i svaka Bogom nadahnuta riječ Staroga i Novog zavjeta najispravnije pravilo ljudskog života? - čitamo u posljednjem poglavlju Pravila. Benediktovo poučavanje nadahnuto je Svetim Pismom pa ne čudi da se u Pravilu može pronaći oko stotinjak izravnih biblijskih citata i još mnogo više aluzija. Benedikt je čovjek riječi Božje.

Crpeći iz monaških izvora Benedikt potvrđuje svoju vjernost tradiciji: poštuje i nasljeduje monaštvo koje mu prethodi (RB 73). Možemo slobodno reći kako sabire monašku tradiciju Egipta, Sirije, Male Azije, Sjeverne Afrike i središnje Galije. U Pravilu je prepoznatljiv utjecaj Pahomija, Bazilija, Augustina, Kasijana, samostanā Lerinskih otoka, te postojećih zapadnih monaških pravila. Znatan su utjecaj na Benediktovo pravilo imali i crkveni sabori u prvoj polovici 6. stoljeća; upravo se na njima intenzivno raspravljalo i odlučivalo u pitanjima monaških pravila i stege.

Posebno mjesto zauzima odnos s Učiteljevim pravilom (Regula Magistri) kojim se Benedikt obilato služio. Ne treba se tome čuditi. U otačkom je razdoblju bilo uobičajeno da se netko posluži već napisanim pravovjernim spisima, i to bez citiranja. Originalan je bio onaj koji je prepisivao, koji se napajao na izvorima Svetoga Pisma i crkvenih otaca, a ne onaj koji je pisao sve iz svoje glave.

Širenje Pravila

Pažljivo čitanje otkriva nam da Benedikt, pišući Pravilo, nije imao na umu samo zajednicu na Montecassinu. Iz redaka u kojima se obazire na različite, pa i klimatske okolnosti naslućuje se postojanje više samostana koji su već za Benediktova života prihvatili njegovo Pravilo.  
Daljnje širenja Pravila nije lako rekonstruirati. Sigurno je, međutim, kako je tomu značajno pridonio autoritet pape Grgura Velikog. U svome djelu Dijalozi on biranim riječima hvali Benediktovo pravilo: Napisao je, naime, za monahe Pravilo koje se ističe razboritom umjerenošću i jasnoćom riječi.

Početkom 7. stoljeća Pravilo je već poznato u zemljama Galije. Isto vrijedi i za Englesku, kamo ga vjerojatno nosi sv. Augustin Kanterberijski. Djelovanjem sv. Bonifacija prihvaćeno je u germanskim zemljama. Istodobno se širi u Belgiji, Švicarskoj i zemljama središnje Europe. U vrijeme Karla Velikog (9. stoljeće) Benediktovo pravilo prevladava u samostanima njegova Carstva. Reforma sv. Benedikta Anijanskog, koju je podržavao Ludovik Pobožni, Karlov sin, imala je odlučujuću ulogu u odredbi potvrđivanja kasinskog monaškog kodeksa.

Stablo benediktinske obitelji

Jezik i stil pravila

Pravilo je napisano latinskim - živim, govornim jezikom 6. stoljeća. Jezik Pravila, blizak srednjim i višim slojevima društva, odlikuje se prije svega jasnoćom. Riječnik i gramatika otkrivaju snažan utjecaj biblijskog i liturgijskog izričaja njegova vremena.
Stil Pravila odlikuje se mudrosnim – poučavajućim karakterom. Benediktovo pravilo uči kako steći mudrost, a zakoni smjeraju naučiti monaha putu ljubavi, stoga se Pravilo ne može tumačiti samo kao pravni spis ili strogi zakonik.

Autograf Pravila napisan na Montecassinu nije sačuvan. Nestao je u požaru 896. Do nas je stigao prijepis kopije Pravila iz 817. godine poznat kao codex A: Sangallensis 914.

Pravilo - Codex Sangallensis
Codex Sangallensis 914