Skip to main content
monaštvo

Predbenediktinsko monaštvo

O početcima monaštva kao uređenog načina kršćanskog života nije lako određenije govoriti. Naime, monaški je život nastajao već u prvim stoljećima, a iz toga vremena nemamo dovoljno dokumenata za jasniji prikaz početaka kršćanskog monaštva.

Međutim, da bismo dobro razumjeli nastanak i ostanak monaškog života, najprije trebamo pozorno čitati Sveto pismo, osobito evanđelja. Crkva je uvijek gledala na monahe i koludrice kao na kršćane koji su željeli što vjernije slijediti Krista i njegov nauk što potpunije provoditi u život. Veliki plodovi monaškog života u dvotisućljetnoj povijesti Crkve jasno svjedoče da monaštvo ima čvrste temelje i duboke korijene.

Biblijski korijeni

Monasi su imali za uzore mnoge biblijske likove. Monasima pustinjacima osobito su bili dragi proroci Ilija i Ivan Krstitelj, jer su živjeli u osami. Ipak, kršćansko monaštvo ne nadahnjuje se toliko starozavjetnim koliko novozavjetnim spisima. Monasi su se uvijek prepoznavali kao Kristovi učenici, to jest kao oni njegovi sljedbenici koji sve ostavljaju da bi živjeli sa svojim Učiteljem, riječ njegovu slušali i u životu ostvarivali.

Živjeti s Kristom, to učeničko "biti s Njim" nadahnjivalo je monahe da na prvo mjesto stave molitveni život, kako bi u molitvenom razgovoru što bolje prepoznali volju Božju i poslanje koje će im On povjeriti. Za monahe cenobite, to jest za one koji žive u zajednicama, uzor je uvijek bila prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu. U Djelima apostolskim o njoj čitamo:

Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima, kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike (Dj 2, 42-47).
U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko (Dj 4, 32).

Prva kršćanska zajednica bila je istovremeno i prva monaška zajednica, to jest živjela je na monaški način. Međutim, zajednica Kristovih sljedbenika se stalno povećavala i postalo je jasno da ne mogu svi biti "združeni", da im ne može "sve biti zajedničko", da ne mogu svi "svaki dan i jednodušno hrliti u Hram", "zajednički uzimati hranu"… Mnoštvo "onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša" po jednoj vjeri, ali ne više i po zajedničkoj molitvi u Hramu i zajedništvu dobara.

Nakon prvog stoljeća, kojeg su obilježili Isusovi i apostolski učenici, slijedila su dva stoljeća u kojima su Crkvu proslavili mučenici. Među onima koji su također željeli što vjernije slijediti Krista, a nisu imali prigodu za mučeništvo, valja spomenuti vjernike obaju spolova koji su živjeli djevičanski. Crkva ih je podržavala i njima se pred poganima ponosila.

Kada je početkom 4. stoljeća Crkva dobila slobodu, broj kršćana je naglo rastao, ali ne i njihova dosljednost u nasljedovanju Krista. Dakako, i dalje je bilo kršćana koji su željeli temeljitije odgovoriti na evanđeoske zahtjeve. Na to su ih najviše poticale Isusove riječi i primjer njegova života, ali također i svjedočenje mučenika, asketa i djevica iz prvih stoljeća. Da bi što bolje nasljedovali Isusa Krista i sami žive djevičanski i siromašno. Takav asketski život nastojali su ostvariti u svojim obiteljima i u svojim zanimanjima. Međutim, već od 3. stoljeća počinju se povlačiti u osamu, sami ili s istomišljenicima. Tako se postupno prelazilo na organizirani oblik monaškog života.

Monaštvo na Istoku

Organizirani oblik monaškog života razvijao se najprije na Istoku. Obično se spominje Egipat kao kolijevka monaštva, iako je danas jasnije da su različiti oblici monaškog života istovremeno nastajali u više pokrajina kršćanskog Istoka.

Egipat

Već sredinom 3. stoljeća nalazimo u donjem Egiptu, nešto južnije od Aleksandrije, pustinjake ili polupustinjake koji su živjeli asketskim životom. Zvali su se anahoreti (ana + horeo = onaj tko živi u osami) ili eremiti (eremos = pustinja). U početku su živjeli blizu sela i gradova, a kasnije su se sve više pomicali prema pustinji. Kao prvi pravi pustinjak spominje se sv. Pavao. Njegov je životopis napisao sv. Jeronim, ali njegovi povijesni podatci nisu toliko pouzdani. Pouzdanije je ono što znamo o Antunu, pustinjaku čiji je životopis napisao sv. Atanazije.

Zahvaljujući ugledu Atanazija Velikog, ali i svetačkom liku samoga Antuna, ovaj veliki pustinjak postat će ocem monaha na Istoku i na Zapadu. Učenici koji su se oko njega okupljali sve više su se i međusobno povezivali. Tako će se u Egiptu sve više razvijati polupustinjački, odnosno poluzajednički oblik monaškog življenja. Monaški život u kojem pustinjaci žive zajedno osobito će cvasti u donjem Egiptu, u monaškim naseljima Nitrija, Skitija i Ćelije.

Početkom 4. stoljeća u srednjem Egiptu se razvija i cenobitski oblik monaškog života. Cenobitizam (koinos = zajednički + bios = život) je monaštvo u kome braća žive zajedno kao jedna obitelj. Začetnik mu je Pahomije, poganin koji se nakon krštenja povukao u pustinju. Najprije je živio kao pustinjak uz učitelja oca Palamona, a kasnije se od njega odvojio i živio sa skupinom svojih učenika. Iskusivši ne samo prednosti nego i opasnosti pustinjačkog života, odluči s učenicima živjeti zajedno. Da to što bolje ostvari, napisa i "Pravilo", u kome je u tančine odredio sve što je važno za zajednički život. Po uzoru na prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu zaželje da i njegova monaška zajednica bude "jedno srce i jedna duša" i da im "sve bude zajedničko".

Sirija

Sirijsko se monaštvo razvijalo u isto vrijeme kad i egipatsko, iako ne i na isti način. Ondje su u 3. stoljeću živjeli askete i djevice poznati po imenu "sinovi Saveza" i "kćeri Saveza". O njima je dosta pisao "perzijski mudrac" Afrata. On ih sve naziva jedinstvenim imenom "ihidoje" (hebr. yahid = sam), što ima isto značenje kao i grčka riječ "monachos". U svojoj su duhovnosti naglašavali važnost vjere u Božju ljubav. Tko ima takvu vjeru, imat će i mir u sebi, a bratsku ljubav prema bližnjima.

S ihidojama je vjerojatno živio i sv. Efrem, najznamenitiji pisac drevne sirijske Crkve. Uz "sinove i kćeri Saveza" razvijao se i anahoretizam. Kao i u drugim krajevima susrećemo samotnike koji žive u špiljama i pećinama, zatvornike koji su zazidani u ćeliji (reclusi) i one koji stalno lutaju (girovagi). Međutim, Sirija i Mezopotamija postale su poznate po neobičnim oblicima samotničkog života. Naime, neki su stalno živjeli u šumi (boskoi), neki na drveću (dendriti), a neki na stupu (stiliti). U Siriji je bio poznat i cijenjen stilita Simeon, koji je na stupu podnosio sve vremenske nepogode.

Bez obzira na sve ove neobičnosti samotničkog života, a katkada i pretjeranosti, sirijski su monasi bili uvijek povezani s mjesnom Crkvom i jednostavnim pukom. Samotišta i cenobiji bili su monaške škole, ali otvorene i drugima. Monasi su rado studirali, osobito Sveto pismo, ali su isto tako rado svoje znanje i drugima prenosili.

Palestina

U Judejskoj pustinji, ondje gdje su u prvim stoljećima živjeli eseni, krajem 3. stoljeća susrećemo i skupine kršćanskih pustinjaka. Prema Jeronimu, prvi monah u Svetoj zemlji bio je Hilarion, koji je navodno podigao mnogo samostana.

Hodočasnica Egerija, koja je potkraj 4. stoljeća pohodila Svetu zemlju, svjedoči da su u tim krajevima živjele brojne skupine monaha (monazontes) i djevica (parthene). Palestinski monasi imali su i nešto vlastito. Bila je to laura (grčki "usjek"), monaško polucenobitsko naselje. U središtu laure bila je crkva i nekoliko zajedničkih prostorija, a u blizini je svaki monah imao svoju ćeliju. Svi su bili poslušni igumanu, koji je stajao na čelu laure. Kroz tjedan su braća živjela odvojeno, a subotom i nedjeljom zajedno. Za razliku od egipatskih polupustinjaka, život u lauri bio je određeniji i bratskiji. Poznate su bile laure Sv. Sabe i Sv. Eutimija.

Mala Azija

Mala Azija je u prvim stoljećima vrvjela raznim religioznim pokretima. Ako bi se moglo naći nešto zajedničko svim tim asketskim i mističnim skupinama, onda bi to bio religiozni entuzijazam i rigorizam. Među njima se posebno isticao Eustatije, biskup Sebaste i veliki pokornik, koji je uživao veliki ugled u narodu. Zbog pretjeranog asketizma kojega je širio u Maloj Aziji, bio je svrgnut s biskupske stolice i sredinom 4. st. osuđen na saboru u Gangri. Njegove pristaše, eustatijevci, pridružili su se mesalijancima, vrlo raširenom i utjecajnom duhovnom pokretu u 4. i 5. stoljeću. Ime im dolazi od sirijske riječi mesaliane, što znači "molitelji". Naglašavali su važnost osjetilnog iskustva milosti Duha Svetoga, što se događa po molitvi. Tražili su reformu Crkve, ali su zbog svojih teoloških zastranjenja i "karizmatskih" pretjerivanja bili često osuđivani.

Pod Eustatijevim vodstvom živjeli su i članovi obitelji Bazilija Cezarejskog. Bazilije je napustio filozofske studije u Ateni i prigrlio monaštvo. Ipak, prije nego što započe živjeti monaški, Bazilije odluči što bolje upoznati monaštvo na kršćanskom Istoku. Iako krhkoga zdravlja, dade se na put sve do Egipta, stekavši tako dragocjeno iskustvo raznih oblika monaškog života. Po povratku je proveo nekoliko godina u osami. Molio je, radio i učio, kako bi što bolje odvagnuo sve ono što je upoznao kod monaha i prepoznao volju Božju za svoj život. Odlučuje se za zajednički život braće, i to u manjim zajednicama, uvjeren da se upravo u zajedničkom životu najbolje mogu živjeti temelji kršćanskog života: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, poniznost i poslušnost… Mudri nauk sv. Bazilija iznesen u Asketikonima, ali i u brojnim drugim asketskim spisima, izvršio je ogroman utjecaj na monaštvo Istoka i Zapada. Rufinov latinski prijevod Malog asketikona i sv. je Benedikt poznavao, a svojim ga je monasima preporučio kao "Pravilo našeg svetog oca Bazilija".

Monaštvo na Zapadu

Već u prvim kršćanskim zajednicama na Zapadu bilo je djevica i asketa koji su živjeli zasebno ili zajedno. Na neke je sigurno pobudno djelovalo ono što su čuli o istočnim monasima, ali nije manjkalo ni zapadnjačke izvornosti.

Afrika

U Africi je već od prvih stoljeća bilo posvećenih djevica. Tertulijan i Ciprijan nam svjedoče da ih je Crkva veoma cijenila. Ipak, čini se da je u rimskoj Africi prve uređene samostane osnovao tek sv. Augustin. On je nakon svoga obraćenja i povratka u Afriku odmah svoje imanje razdijelio siromasima. S prijateljima se povukao u osamu da s njima, po uzoru na prvu kršćansku zajednicu, živi zajedno i da im sve bude zajedničko. U samostanu koji je osnovao u Hiponu živio je zajedno s monasima, skladno povezujući svećeničke i monaške dužnosti. Uskoro je postao i biskup, ali ni tada nije odustao od monaškosvećeničkog zajedničkog života. Svoj biskupski dvor pretvara u samostan i sve dijeli sa svećenicima monasima koji s njim žive. Augustin je, dakle, svim srcem odan cenobitskom monaštvu. Augustin je samo u Hiponu osnovao pet samostana. U jednom od njih živjele su njegove nećakinje, a opatica je bila Augustinova sestra. Hiponski samostani potaknuli su osnivanje brojnih muških i ženskih samostana, najprije u Sjevernoj Africi, a kasnije i u Europi. Svojim Pravilom za monahe, ali i drugim spisima u kojima govori o monaškom životu, Augustin je snažno utjecao na latinsko cenobitsko monaštvo. 

Galija

Prvi muški samostan u Galiji osnovao je sv. Martin u mjestu Ligugé kod Poitiersa oko 361. god. To nije bio cenobitski samostan, jer su monasi živjeli zasebno, a okupljali su se samo na liturgiju. Martin im je bio poglavar, ali ih je više vodio primjerom svoga života negoli zapovijedanjem. Živio je tako desetak godina, a onda je postao biskupom Toursa. Da ne bi prekinuo s monaškim životom, sagradi blizu biskupskoga dvora samostan Marmoutier, u koji se često povlačio. Od njegovih brojnih učenika mnogi su postali biskupi, a još više njih misionari u tada poganskoj Galiji.

Poznato monaško središte bijaše i Lerin, što ga je 405. osnovao Honorat na malenom arhipelagu kod Cannesa. Uzor su mu bili egipatski monasi. Mlađi monasi živjeli su zajedno, a stariji odvojeno. Za njega je sv. Hilarije rekao: "Honorata je tražio svaki onaj koji je je tražio Krista, a tko god bi tražio Honorata, našao je Krista". Međutim, još poznatiji monah s Lerina bijaše sv. Cezarije, koji će kasnije postati biskup Arlesa. Slično sv. Augustinu, i on će svoj biskupski dvor pretvoriti u samostan. Napisao je i dva monaška pravila: kraće je bilo za monahe, a dulje je namijenio za ženski samostan u kojemu je poglavarica bila njegova sestra Cezarija.

Italija

Tijekom prva tri stoljeća bilo je i u Italiji raznih oblika pojedinačnog asketskog življenja. Poštovanje koje su Rimljani gajili prema vestalkama postat će još veće prema posvećenim djevicama, osobito onima koje su u vrijeme progonstava i život dale za Krista. U 4. stoljeću neke ugledne Rimljanke i uzorne kršćanke počinju živjeti u zajednicama. Nema sumnje da je i dolazak sv. Atanazija, koji je u pratnji dvojice egipatskih monaha došao u Rim 341., dao snažan poticaj nastanku monaških zajednica.

Novo oduševljenje za asketski život pojavilo se u vrijeme dok je u Rimu boravio sv. Jeronim, veliki asketa. Naime, ovaj poznati Dalmatinac započeo je asketskim životom u Akvileji, zatim otišao u Siriju i ondje kratko živio kao pustinjak. Ostavivši sirijsku pustinju, počeo je s velikim marom učiti hebrejski jezik, a svoje teološko znanje dopunio je u poznatim školama Antiohije i Carigrada. Nakon toga se vraća u Rim, gdje svojom velikom učenošću i asketskim životom oduševljava pobožne Rimljane, a još više pobožne Rimljanke. Među Jeronimovim učenicama isticala se Paula sa svoje dvije kćeri, Eustohinjicom i Blezilom. Kad je Jeronim morao napustiti Rim i otići u Svetu zemlju, pošla je za njim i Paula sa svojim drugaricama. U Betlehemu će ova bogata Rimljanka sagraditi dva samostana: jedan muški za Jeronima i njegove monahe, a drugi ženski za sebe i svoje monahinje.

Zajedno s Jeronimom u istom je samostanu u Akvileji živio i Rufin Akvilejski. I on će poći na Istok, najprije u Egipat, a zatim u Jeruzalem. Dok je bio u Aleksandriji, upozna Rufin ondje bogatu rimsku udovicu Melaniju koja je također došla na Istok živjeti sa svojim istomišljenicama asketskim životom. Melanija se uskoro preselila u Jeruzalem i na Maslinskoj gori sagradila ženski samostan. Uskoro će za njom poći i Rufin pa će Melanija u blizini sagraditi i jedan samostan za Rufina i njegove monahe. Osim što je bio na čelu svoje zajednice, Rufin je bio i duhovni vođa Melanije i njezinih koludrica. Rufin je dosta prevodio, a za latinske su monahe osobito važni prijevodi "Povijest egipatskih monaha" i "Pravilo" (Mali asketikon) sv. Bazilija.

cokovac

Benediktinci -Ćokovac

Samostan sv. Kuzme i Damjana

Put Ćokovca 7

Hr-23212 Tkon


Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.