Monaštvo

Život sv. Benedikta

Redci koji slijede žele pružiti pomoć u razumijevanju i tumačenju života sv. Benedikta kako ga nalazimo u drugoj knjizi Dijaloga sv. Grgura Velikog, pape. Samo djelo može se preuzeti za čitanje u pdf formatu ovdje.

Život s Bogom: Hod putem kreposti

Opise događaja iz Benediktova života sv. Grgur vrlo često započinje riječima “jednoga dana”, ostavljajući ih tako vremenski neodređene. Suprotno tome, gotovo uvijek nam jasno daje do znanja na kojem se mjestu sam događaj zbiva. Topografija je, moglo bi se reći, literarni ključ za razumjevanje Grgurova djela. Imenujući sva ta mjesta polako iscrtava pred našim očima duhovni krajolik Benediktova života. Želi ga, naime, predstaviti kao hodočasnika bogotražitelja, čovjeka koji se posve prepušta vodstvu Duha. Uzor i nadahnuće takvom pristupu je prije svega Izlazak izraelskog naroda iz Egipta i njegov put kroz pustinju u Obećanu zemlju. Taj će “hod” u patrističkoj monaškoj literaturi biti obogaćen vertikalnom dimenzijom pa postaje k tome i uspon. Iz utrobe zemlje, iz pećine, Benedikt se uspinje na goru Montecassina. Traženje postaje uzdizanje, kako je posebno upečatljivo opisao duhovni put kršćanina sv. Grgur Nisenski u svom djelu “Život Mojsijev”. Mojsijev uspon na goru Sinaj postat će vrlo brzo arhetip monaškog i asketskog života.

Grad Rim i Fuga mundi

Putu uspona kojim Benedikt ima poći prethodi boravak u Rimu, kamo ga na školovanje šalje njegova dobrostojeća obitelj. Vrijeme je to dozrijevanja odluke, vrijeme razlučivanja. Svojom odlukom da napusti studij i Rim Benedikt utjelovljuje ideal “puer senexa” - mladića koji posjeduje zrelost i mudrost starca. Taj je motiv čest u ranokršćanskoj hagiografskoj literaturi, a najpoznatiji primjer je onaj sv. Antuna pustinjaka.
Benediktovo napuštanje Rima trostruko je odreknuće i trostruko opredjeljenje. Napušta “mudrost svijeta”, postajući učeno neuk i mudro nepoučen kako bi poznavao jedino Krista, Božju mudrost. Udaljuje se od zavodljivosti poročnog života Rima kako bi obukao odijelo svetoga obraćeničkoga života. Konačno, ostavlja svoju obitelj i očevu baštinu da u Sinu primi dar božanskog sinovstva. Ovaj njegov bijeg iz Rima, prema tradiciji poznat kao “fuga mundi”, u prvom je redu, po uzoru na krsna obećanja, odricanje od zla i pristajanje uz Krista.

U pećini

Benedikt u potrazi za prikladnim pustim krajem najprije dospijeva u mjesto Effide, gdje se zajedno sa svojom odgojiteljicom kraće vrijeme zadržao kod nekih čestitih muževa uz crkvicu sv. Petra. Čini se da mu je nakon “živog blata” Rima bilo potrebno iskustvo čvrstog tla pod nogama. No, vrlo brzo čini odlučujući korak te za svoje novo boravište izabire jednu vrlo tijesnu špilju u Subiacu. Prvi čin Benediktova uspona na goru je silazak pod zemlju. “Reditus in seipsum” - povratak k sebi, prvi je korak duše na putu k Bogu, uče nas oci. Motiv ćemo naći u životopisima mnogih bogotražitelja, a biblijski arhetip u iskustvu proroka Ilije na gori Horeb.
Sveti Grgur navodi kako je na tom mjestu bilo mnogo svježih i bistrih izvora. Njihove se vode ondje skupljaju u prostrano jezero koje se na kraju izlijeva u rijeku. Tom slikom daje nam predivan opis iskustva kroz koje čovjek prolazi boraveći u samoći. Tko izdrži tijesnoću samoće i ustraje u sabranosti boraveći kod sebe pred licem Svevišnjega, taj uspijeva nadići rastresenost duše i fragmentiranost života te se više ne gubi u mnoštvu želja kao u nekom labirintu. Biti sa samim sobom (habitare secum) u Božjoj prisutnosti daje širinu koja sabire svu snagu i sve želje ljudskog srca koje onda poput rijeke poteku prema Onomu od koga su i krenule.
Ovaj motiv “povlačenja u samoću” ponavljat će se kao refren, sve to više nam otkrivajući Benediktovo iskustvo jedinstva sa sobom, s braćom i s Bogom.

Subiaco

Nakon tri godine Duh izvodi Benedikta iz tame špilje na svjetlost. Benedikt se "uspinje", ali zasad tek do podnožja brda. Širina zaravni na koju je doveden upućuje na vrijeme građenja zajedničkog života s ljudima koje mu Bog šalje da se uz njega uče monaškom, obračenićkom životu. Ova je faza presudna za njegov život jer će u njoj biti začet ideal monaškog života koji će se u punini ostvariti tek na vrhu Montecassina.
Benedikt je podigao dvanaest samostana. U godinama koje slijede s braćom će otkrivati i profilirati vrijednosti koje omogućuju sklad između osobnog traženja Boga i života u zajednici. U nekoliko poglavlja Grgur obrađuje teme kao što su molitva, rad, poslušnost, savjetovanje i donošenje odluka, duhovno vodstvo.

Montecassino

Niski udarci i zavist svećenika Florencija bit će konkretan povod da Benedikt ostavi Subiaco i krene na goru Montecassino. Ta je etapa najduži period njegova života na kojem polako dozrijeva ono što je začeto u Subiacu.
Brdo je slika koja ne treba previše riječi; dosta je sjetiti se Horeba, Sinaja, Tabora, Golgote… Vrh gore točka je u kojoj zemlja i nebo kao da se dodiruju pa time postaje slika susreta čovjeka koji traži i Boga koji se objavljuje.

U ovaj boravak na brdu papa Grgur će također ugraditi stanovite stupnjeve. Tako ga, za stepenicu više, prikazuje u molitvi, u njegovoj ćeliji - gornjoj prostriji tornja-tvrđave. U njoj doživljava svoje najintezivnije mistično iskustvu: dano mu je vidjeti čitav svijet skupljen kao u jednoj sunčanoj zraci. Skupljanje izvora u rijeku pored Subiaca dovršava se u iskustvu božanskog svjetla koje sjajem nadilazi danju svjetlost, iskustvu nadilaženja ograničenosti stvorenog u jednosti Stvoritelja.

Sljedeća stepenica je Benediktova smrt. U njen opis slijevaju se mnogi motivi koji se inače nalaze u opisu smrti svetih. Od posebne je važnosti ono što ovaj put nedostaje: “ultima verba” - posljednje Benediktove riječi. Namjesto toga, čini se, dolaze Grgurove riječi u poglavlju koje prethodi: Napisao je naime za monahe pravilo koje se ističe razboritom umjerenošću i jasnoćom riječi. Benediktove “ultima verba”, njegov testament - njegovo je Pravilo!

Susreti s bližnjim

Duhovni pratitelji

Osnova oko koje je satkana priča o Benediktu - njegov uspon k Bogu - isprepletena je brojnim potkama bez kojih bi tkanje Benediktova portreta ostalo siromašno. Finim vezom brojnih susreta sveti Grgur opisuje Benedikta kao onoga koji nikad ne gubi iz vida čovjeka i njegove potrebe, ali i sama otvorena za pomoć u svojoj ljudskosti.

Na samom početku, Benedikta u njegovu traženju pustinje susreće Romanus, monah iz obližnjeg samostana. Njihov zajednički hod donosi sve elemente monaške tradicije koji se odnose na prvu, iskušeničku fazu. Pitanjem o cilju pomaže Benediktu doći do jasnoće o svom pozivu, predaje (tradere) mu monaško odijelo (habitus) tj. iskustvo i životnu mudrost monaških otaca. Konačno, svakodnevno mu donosi kruh, što će i Benedikta učiniti ocem pažljivim i osjetljivim za sve potrebe braće.

Kraj osamljeničkog boravka obilježen je susretom sa svećenikom koji mu je poslan kako bi u zajedničkoj molitvi i blagovanju zajedno proslavili Uskrs. Od tog dana, za Benedikta zna sve više ljudi, traže ga da im govori. Slika je to Crkve koja nastaje oko Uskrsnuloga: uvijek iznova ona se rađa po ljudima koji su, poput Benedikta, s Kristom umrli i s njim uskrsnuli.

Svoja duhovna nagnuća i traženja ne dijeli s drugima samo na samim početcima. I kao zreli opat montecassinske zajednice povjerava se Theoprobusu, a sa Servandusom će čak podijeliti svoja najdublja mistična iskustva. To povjerenje u čovjeka koje krasi Benedikta snažno će doći do izražaja u samom Pravilu.

Benedikt ostaje do samog kraja učenik u školi svoga Učitelja. Vrlo je neobično, netipično za monaške životopise pa stoga i vrlo znakovito što će posljednju "lekciju" primiti od žene, svoje sestre Skolastike. U njihovom posljednjem susretu Gospodin ga po njoj poučava kako nisu odlučujući ni moć ni znanje, niti revnost u obdržavanju propisa, već gorljivost srca. Bog uslišava žarku molitvu njegove sestre, pa Benedikt ostaje s njom izvan samostana mimo svojih običaja i protiv svoje volje. Grgur Benediktov "poraz" zaključuje riječima: više je mogla koja je više ljubila.

Čudesa

Važno, možda čak i najraširenije literarno sredstvo ranokršćanskih životopisa jesu čudesa. Ne čudi stoga njihov velik broj i u ovom Grgurovom djelu. Njihovo je značenje višestruko. Ona su potvrda svetosti često osporavanog bogotražitelja, znak njegove pobjede nad Zlim, jasno očitovanje njegove vjere i života utemeljenog u krepostima. Kako piše sam Grgur na jednom mjestu, ona su bonae vitae testimonium, svjedočanstvo dobra života, Bogu ugodna.
U većini slučajeva opisana čudesa imaju biblijsku pozadinu. Time se Božjeg ugodnika želi svrstati u niz velikih biblijskih likova i s većom sigurnošću ponuditi za nasljedovanje i uzor.
Čudesima nije uvijek lako pridati važnost koja im uistinu pripada. Zato će sv. Grgur u uvodu životopisa piše: “Sad jasno spoznajem, da treba gledati na život a ne na čudesa.” Time ne umanjuje važnost niti relativizira objektivnost čudesa, već usmjerava na najbitnije.

Stari neprijatelj

Osim čudesa, neizostavna je tema rane monaške literature borba s demonima. I ta se nit provlači kroz cijeli Benediktov životopis. Upriličen je kao ptica, kamen kojeg je nemoguće pomaknuti, crni dječak, oganj, poganski hram, zmaj…  Ponekad opet napastuje po mislima koje zavode na laž. U svim tim situacijama uvijek je riječ o starom neprijatelju, kako Grgur najčešće naziva Zloga. Uspjeh i neuspjeh, samoća i bratski odnosi, molitva i rad - prigode su koje Zli neprestano koristi da u dušu monaha ili među braću unese nemir i razdor. Benedikt će na ključnim mjestima svoga Pravila pozvati i ohrabriti svoje učenike da u toj borbi ostanu postojani i Kristu do kraja vjerni (usp. kraj Proslova i kraj Pravila).

U Duhu Kristovu

Monaški životopisi niti opisuju čudake niti na neko čudaštvo pozivaju. U duhu svoga vremena pozivaju na radikalno nasljedovanje Krista. Papa Grgur u Benediktu vidi čovjeka čiji život po poslušnosti Evanđelju postaje ogledalo samoga Krista. Prije svega nalazimo to u opisima Benedikta koji tješi žalosne, Benedikta koji je blag i strpljiv sa slabima, milosrdan s onima koji su pogriješili ili su u potrebi. Suobličenost Kristu možda i najjasnije dolazi do izražaja u njegovoj ljubavi prema neprijateljima: prema braći u Vicovaru koja ga žele otrovati ili svećeniku Florenciju koji će, zasljepljen zavišću, to isto pokušati. Čovjek Benedikt bio je, reći će Grgur, pun duha svih pravednika i još više, imao je duh Jednoga