samostan

Povijest Ćokovca

Godine 1059. u Biogradu na Moru hrvatski kralj Petar Krešimir IV. izdaje povelju kojom samostan Sv. Ivana Evanđeliste obdaruje raznim povlasticama i slobodama te mu potvrđuje posjede i dariva nove. Kralj Petar Krešimir IV. iskazivao je veliku naklonost ovoj svojoj kraljevskoj zadužbini, ali i drugim muškim i ženskim benediktinskim samostanima u Dalmaciji. Na taj je način utvrđivao vlast u dalmatinskim gradovima te jačao veze s Rimom. S druge strane, u to su vrijeme benediktinski samostani bili važan čimbenik u provedbi crkvene reforme koja je zahvatila i naše krajeve. Ne čudi stoga što izdavanju spomenute povelje svjedoči sam papin poslanik, benediktinac Opat Majnard, kojem je povjerena reforma u našim krajevima.

Rogovski kartular - Povlja Petra Krešimira IV

Početak Rogovskog kartulara i Privilegij kralja Krešimira o slobodi samostana

Veljača, 1060.

Ja, kralj Krešimir, dajem i dopuštam tebi časnom opatu Andriji, tvojoj braći i tvom samostanu, koji je započet i završen po mojem nalogu i uz moju pomoć, dapače, još više vašim naporom, da se prema naprijed (rečenom) crkvenom pravu ne pokoravate ni jednom čovjeku, osim višnjem Bogu, kojemu ste posvetili svoju službu. [...] Pred poslanikom Svete Rimske Crkve, časnim opatom Majnradom, kojega je poslao Nikola, presveti papa.

Samo pola stoljeća kasnije, oko 1124/1125., Mlečani na povratku s križarske vojne osvajaju i ruše Biograd na moru. Kako je pritom do temelja porušen i samostan Sv. Ivana Evanđeliste, monasi prenose sjedište opatije na otok Pašman. Na brežuljku Ćokovac pored Tkona grade novi samostan, na mjestu gdje otprije posjeduju kapelu Sv. Kuzme i Damjana, dar biogradskog biskupa Prestancija.

Ulomak križa iz VI. st.

Pašmanski samostan vrela poznaju pod raznim imenima: Monasterium Sancti Damiani, Sancti Damiani de Piscimagno, Sanctorum Cosmae et Damiani de Monte ili de Monte Jadrensi, de insula Tconi, Ćokovac. Po glavnom opatijskom posjedu u Rogovu, susreće se i pod imenom Sancti Damiani de Rogova, često i samo kao Rogovska opatija. Zbog kratkoće nazivao se i Samostan Sv. Damjana, a radi njega se ponegdje i čitav otok Pašman nazivao otokom Sv. Damjana (insula sancti Damiani).

Od svog osnutka u Biogradu pa sve do druge polovice petnaestog stoljeća pašmanski se samostan ubraja među najpoznatije i najutjecajnije benediktinske opatije u Dalmaciji. U tom svom „zlatnom dobu“ ćokovska je opatija zbog toga privlačila zvanja i među hrvatskim plemstvom. Ipak, najveći broj monaha dolazio je iz manjih mjesta s posjeda opatije. Neka od imena monaha i opata povijest nam je sačuvala. Opat Luka bio je izabran za biskupa u Hvaru, a Martin, njegov nasljednik na mjestu opata, imenovan je šibenskim biskupom 1344. godine. Opat Grgur nalazio se 1349. godine u papinskoj kuriji u Avignonu, dok je monaha Kuzmu 1355. godine papa Inocencije VI. postavio opatom Sv. Ambrozija u Ninu. Početkom XIII. stoljeća ćokovska zajednica broji dvadesetak braće, ali se koncem istoga stoljeća taj broj prepolovio. Zbog ograničenja mletačke vlasti i komendatarnih opata ćokovska zajednica stoljećima nije smjela imati više od šest monaha.

Ćokovski su monasi, uz latinski, u liturgiji koristili i crkvenoslavenski jezik. Nazivali su ih stoga i ilirskim monasima, a njihovu kuću ilirskom ili glagoljaškom opatijom. Iz samostanskog skriptorija dolazi i prijevod Regule sv. Benedikta, kao i misali i časoslovi također pisani glagoljicom. Među svim benediktinskim samostanima ovaj je najduže i sve do kraja zadržao glagoljicu. Kada je češki kralj Karlo IV. htio oživjeti glagoljsku pismenost u svojoj državi, zamolio je 1346. godine papu Klementa VI. da mu dozvoli otvoriti u Češkoj glagoljaški samostan i u nj pozvati nekoliko benediktinskih monaha iz Hrvatske. Papa je udovoljio Karlovoj molbi te je kralj osnovao opatiju Emaus u Pragu i u nju doveo nekoliko naših monaha, da budu učitelji glagoljice i obnovitelji slavenske liturgije. Drži se da su u Prag pošli ćokovski monasi, jer je njihov samostan svega par mjeseci prije toga bio razoren od Mlečana, u borbi s Ljudevitom I. Anžuvincem. 1345. godine Mlečani su osvojili samostansku utvrdu i svladali vojnike, koji su je branili. Tom prigodom zarobili su također monahe i klerike, koje su ondje našli. Do temelja su porušili samostansku utvrdu, zajedno s crkvom i svim samostanskim zgradama, opata zatvorili, a samostanski arhiv raznijeli. Veći dio porušenoga, obnovili su monasi po svršetku rata između Mletaka i kralja Ljudevita I, najviše za opatovanja Petra Zadranina i Franje Maripetra.

Zajedno s tim ratnim nevoljama, kao i tolike druge benediktinske samostane i ćokovsku je opatiju zahvatio srednjevjekovni sustav komende. Uloga poglavara zajednice i upravitelja materijalnih dobara bila je tako povjeravana osobama kleričkog, koji puta i laičkog staleža izvan samostana. U ratnim vremenima nerijetko su biskupi, otjerani iz svojih biskupija, dobivali opatije kao sredstva za vlastito uzdržavanje, uvijek uz obvezu brige o duhovnom i materijalnom životu samostana i potrebama monaha. Jedni su to činili odgovorno i savjesno i na taj način pridonosili porastu i jačanju monaškog života, a drugi pogodovali smanjenju broja monaha i opadanju monaške stege u samostanima. Ćokovsku opatiju dobivali su u komendu redovito visoki crkveni prelati. Među poznatijima dva Mlečanina, Marko Barbo i Dominik Grimani, obojica kardinali i akvilejski patrijarhe. I dva Dubrovčanina, Petar Beneša i njegov nećak Stjepan Gradić, obojica papinski tajnici i vatikanski bibliotekari bili su komendatarni opati ćokovske opatije. Od svih je pak komendatarnih opata za ćokovsku opatiju najzaslužniji bio zadarski nadbiskup Mate Karaman, koji je mnogo brige uložio oko povjerene mu zadužbine.

Grb komandatarnog opata Marka Barbe

Ćokovski samostan zatvaraju Francuzi 1808., kada i cijela Dalmacija potpada pod njihovu vlast. Opatija je dokinuta, imovina oduzeta a monasi prisiljeni napustiti svoj samostan. Posljednji monah ćokovske opatije bio je iz Tkona. Zvao se Petar Pletikosić, a umro je 1850. godine i sahranjen je pred ulaznim vratima župne crkve u Tkonu. On je kupio od austrijske vlade crkvu i samostansku zgradu s najbližom okolicom, obnavljao koliko je mogao, i sve to oporučno ostavio župnoj nadarbini u Tkonu. Arhiv opatije, u kojemu ima dosta isprava iz raznih vremena – među njima i do dvije stotine pergamena – čuva Državni arhiv u Zadru.

Temeljno djelo za upoznavanje povijesti našeg, ali i svih ostalih benediktinskih samostana u Hrvatskoj, svakako je rad don Ivana Ostojića. Objavljen je u tri sveska pod naslovom Benediktinci u Hrvatskoj, u Splitu 1964. Stranice koje obrađuju povijest samostana sv. Kuzme i Damjana možete preuzeti ovdje.