1500. obljetnica osnivanja Montecassina

MJESTO OVO!

Naš život teče unutar dvije temeljne koordinate: prostora i vremena. Za nas benediktince one imaju osobito značenje zbog obveze stalnosti koju preuzimamo s monaškim zavjetima. Obvezujemo se živjeti u jasno ograničenom prostoru samostana i ustrajati u tome kroz vrijeme, do smrti.

Iako ne možemo značenje stalnosti svesti samo na stabilitas loci, ipak mjesta na kojima se odvija naš monaški život imaju nepobitnu vrijednost i na poseban način oblikuju svako iskustvo, čineći ga tipičnim i jedinstvenim. Postoji neraskidiva i uzajamna veza: monaški život preobražava mjesto i dopušta mjestu da ono oblikuje njega. Na taj način naš život daje Crkvi i mnogo široj ljudskoj stvarnosti da opatije i samostani budu znakovita mjesta, od kojih svako čuva posebni genius loci, sposoban privući, izazvati i donijeti vlastitu poruku.

Pripremamo se proslaviti 1500. godišnjicu osnivanja Montecassina, koja nas potiče da se prisjetimo što je ovo mjesto značilo kroz tih petnaest stoljeća i da se pitamo što danas treba predstavljati u našem kontekstu, kako bi se proročki otvorilo horizontu nade.

Posebna su tri mjesta koja ne smijemo zaboraviti:

• Norcia, mjesto rođenja, temeljno je jer svaki poziv na svetost ima korijene u prvom i izvornom pozivu:  na život;
• Subiaco, mjesto prvog traženja Boga i inicijacije u monaški život;
• Montecassino, mjesto zrelosti i ispunjenja života, koji drugima prenosi vlastito duhovno iskustvo kroz svjedočanstvo jednog Pravila.

Kada je sveti Benedikt 529. godine došao na Montecassino, nakon što je napustio Subiaco, vjerojatno je njegovo kršćansko i monaško iskustvo bilo obilježeno dubljim prijelazom od jednostavnoga prostornog kretanja. Adalbert de Vogüé, u svom tumačenju Druge knjige Dijaloga svetog Grgura Velikog, predlaže ovo tumačenje: Subiaco predstavlja razdoblje poziva i kušnje, koja se osobito očituje kroz tri kušnje s kojima se mladi Benedikt mora suočiti, čije prevladavanje čisti njegovo srce i stvara iznenađujuće duhovno zračenje.

Posljednja kušnja upravo je ona koja ga prisiljava napustiti Subiaco, ali ga također vodi u puninu Caritasa, koji se očituje kao ljubav čak i prema neprijatelju, jer oplakuje smrt Florenza, svećenika koji je na tako tešku kušnju stavio Benediktov život i živote njegovih monaha. Iako nestaje razlog zbog kojeg je napustio Subiaco, Benedikt se ne vraća natrag, nego nastavlja svoj put, jer je to duhovno putovanje koje ne ovisi o povijesnim okolnostima, iako se unutar njih razvija.

Čak i ova posljednja kušnja omogućuje duhovno zračenje, koje će se konkretizirati u osnivanju Montecassina i u životu koji će sveti Benedikt voditi ovdje do svoje smrti. Ova pobjeda božanske ljubavi – primjećuje De Vogüé – pravo je moralno čudo, ništa manje iznenađujuće od čudā koja su obilježila godine u Subiacu. Ovim je završena duhovna izgradnja kojoj smo upravo svjedočili u Grgurovu pripovijedanju. Benedikt više neće prolaziti slične kušnje. Njegova savršena svetost samo će spokojno zračiti božanskim darovima kojima je ispunjen. /A. de Vogüe, San Benedetto. Uomo di Dio, San Paolo, Cinisello Balsamo (MI), 1999. /

MJESTA KAO ETAPE DUHOVNOG HODA

Prema viziji sv. Grgura Velikog, mjesta nisu samo geografski prostori, nego postaju simbolične etape duhovnog hoda koji Benedikt proživljava, na način da za svakog Isusova učenika trasira duhovni put koji uvijek prati trostruki ritam: poziv, kušnja, poslanje. To je tipični ritam iskustva Boga. Ni Isus se ne povlači od njega u stvarnosti svoje povijesne egzistencije.

Prema Lukinu izvještaju, početak Isusova javnog služenja označen je pozivom na Jordanu, gdje prima Ivanovo krštenje i čuje glas Oca koji označava put njegove misije. Malo kasnije, u četvrtom poglavlju, nakon događaja u nazaretskoj sinagogi i čitanja Izaijine knjige, Duh ga šalje da navijesti evanđelje spasenja siromasima. Međutim, između poziva i poslanja postoji vrijeme pustinje, iskušenja, pročišćenja srca, koje se provjerava kroz Očevo rasuđivanje.

VERTIKALNOST BOGA U HORIZONTALNOSTI LJUDSKE POVIJESTI

Dragocjen je stoga poticaj opata primasa, oca Jeremiasa Schroedera, da se Jubilej 2029. godine, za koji je on zaželio da bude Jubilej benediktinskog života, obilježi temom „mjesta“. Locus iste-Mjesto ovo, geslo je koje preuzima, iz Vulgate, uzvik Jakova nakon njegove vizije u Betelu.

„Kako je strašno mjesto ovo! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!" (Post 28,16-17).

Ono što je Jakov vidio u svom snu na tom mjestu bile su ljestve koje su stajale na zemlji, dok je njihov vrh dosezao nebo. Sv. Benedikt preuzima ovu sliku u svome Pravilu kako bi je, slijedeći prethodnu tradiciju, učinio slikom puta poniznosti. Uspinjanjem se spuštamo, a spuštanjem uspinjemo. Svjesni da je "Bog na ovom mjestu, a ja  nisam znao."

Do sada je Jakov bio usamljeni protagonist svojih planova. Bog je uglavnom bio odsutan iz njegova života. Samo se jednom spominje Božje ime u Jakovljevoj priči, u Post 27,20. Izak je začuđen što je „Ezav“ tako brzo donio traženu divljač. Jakov, koji se pretvara da je Ezav, odgovara iznenađenom ocu: „Gospodin, tvoj Bog, bio mi je milostiv“. Ovo je jedini put u kojem Jakov spominje Božje ime, ali isprazno, jer ga koristi da prevari Izaka i opravda svoju laž. Sada, međutim, Bog ulazi u Jakovljev život istinom svog imena. Nakon vizije i nakon što je čuo Božju riječ, Jakov uzvikuje: „Zaista se Gospodin nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!" Jakov otkriva nešto novo, što dosad nije poznavao: Božju prisutnost u svom životu. To je vertikalna linija koja ulazi u horizontalnost njegove povijesti, kao što svjedoči slika ljestava koje on promatra. Svaki samostan trebao bi upravo to biti: mjesto na kojem se Bog traži, susreće, časti, ali i kao znak te Božje vertikalnosti u horizontali ljudskih zbivanja. Mjesto na kojem, kako to želi sv. Benedikt u svome Pravilu, memoria Dei - spomen Boga, postaje životni dah ljudskog iskustva, skriveni i tajni korijen njegove vitalnosti.

HOD KROZ ČETIRI ETAPE

Budući da je mjesto ove vertikalnosti u kojoj se očituje višestruka ljepota i mudrost Boga-Trojstva, svaki je samostan mjesto koje ima mnogoliko lice i može se promatrati i razumjeti iz različitih i mnogobrojnih perspektiva. Na putu koji vodi do Jubileja 2029. godine, kada će cijela benediktinska obitelj biti pozvana da gleda Montecassino i vlastiti samostan kao mjesto nade, željeli bismo svake godine zastati na jednom vidu ovoga mnogolikog lica.

Predlažemo da se hod živi kroz četiri etape, koje ne moraju započeti od kalendarske godine, već od svetkovine sv. Benedikta, zaštitnika Europe, koju Crkva slavi 11. srpnja. Svaka etapa ima svoju temu i na taj se način prostor (mjesto) isprepliće s vremenom (četiri godine do 2029.), stvarajući progresivan hod, usmjeren prema svom cilju: mjestu nade.

U prvoj godini, od 11. srpnja 2025. do 11. srpnja 2026., želimo zastati i kontemplirati benediktinski samostan kao mjesto mira. Latinska riječ PAX stoji nad ulaznim vratima opatije Montecassino kao pozdrav posjetiteljima i hodočasnicima, ali i kao poziv na obvezu koju oni preuzimaju kad se vrate u svoju stvarnost: živjeti u blaženstvu onih koji mogu biti nazvani sinovima i kćerima Božjim upravo zato što su mirotvorci.

Na simboličkoj razini, PAX iznad vrata koja vode prema širokom stubištu podsjeća na „Jakovljeve ljestve“, kojima su se anđeli penjali i silazili, prema knjizi Postanka (Post 28,12). Danas se želimo uspinjati i silaziti tim ljestvama kako bismo od Boga primili dar mira i svjedočili ga u stvarnostima u koje smo pozvani silaziti i uroniti.

U drugoj godini, od 11. srpnja 2026. do 11. srpnja 2027., samostan ćemo gledati kao „mjesto svjetla“. U horizontali povijesti, koja je tako često obasjana tamom, Božja vertikalnost se otkriva kao svjetlo koje dolazi da rasvijetli naše tame. Montecassino, smješten na vrhu brda i izložen pogledu mnogih, želi biti mjesto svjetla koje, u pashalnom otajstvu, može i želi rasvijetliti tamu noći.

Svaki samostan to želi biti, a također i osvijetliti traženje mnogih: traženje Boga, traženje smisla života, traženje sretnog ispunjenja vlastite egzistencije. Sv. Benedikt je na kraju svoga života, u svojoj ćeliji koja se još uvijek može posjetiti ovdje na Montecassinu, vidio „cijeli svijet okupljen u jednoj zraci sunca“, dok je svjetlost, koja je silazila odozgo, „prodirala kroz gustu tamu i bila tako sjajna da je nadjačala i samu svjetlost dana“. /Grgur Veliki, Dijalozi, II, 35,3/.

Tu svjetlost trebamo da bismo naučili gledati povijest Božjim pogledom.

„Mjesto zajedništva u ljubavi“ je tema koja je predložena za treću godinu, od 2027. do 2028. Benedikt želi da njegovi monasi budu cenobiti, a u 72. poglavlju svoga Pravila ističe dobru revnost, iskrenu i požrtvovnu ljubav, koja je otporna na iskušenja gorke revnosti, ispunjene ljubomorom, zavišću, konkurencijom, individualističkim i narcisoidnim egoizmima, kao temelj i dušu autentičnog zajedničkog života, življenog u ljubavi prema Kristu i želji da svi zajedno hode prema vječnom životu, koji je pobjeda života nad smrću, ali i zajedništva nad raspršenošću.

Na kraju, posljednja etapa hoda odvest će nas, od 11. srpnja 2028. do kraja 2029. godine, u slavlje na Montecassino kao „mjesto nade“. Napokon ćemo biti poduprti i ohrabreni, ne nekim fantastičnim i nestvarnim snom, već nadom koja je čvrsto utemeljena, koja ne razočarava, jer je sazrela kroz strpljivo i ustrajno traženje mira, svjetla i zajedništva.

POTAKNIMO PITANJA

Hodeći na ovaj način, želimo se zapitati kako ovu stvarnost učiniti stvarnom u životima naših samostana te u svjedočenju i službi koju su oni pozvani pružiti svijetu danas, u ovoj našoj povijesti, tako uznemirenoj, u tom „ovdje“ i „sada“ koje je mjesto našeg života, našega traženja, naše želje.

Kako danas biti mjesto mira, svjetla, zajedništva u ljubavi, nade?

Započnimo zajedno i pomozimo jedni drugima da održimo ova pitanja živima u našim zajednicama, u našim okruženjima, s onima koji nam dolaze, s onima koji, iako ne dijele našu vjeru, ipak žele u punini, „srcem koje misli“, živjeti svoju čovječnost.

Održimo ova pitanja živima, probudimo ih i tražimo zajedno smjernice po kojima trebamo ići, putove koje trebamo slijediti, odgovore koje trebamo naznačiti, u slušanju onoga koji i danas traži svog radnika među mnoštvom, upućujući mu svoj poziv: „Tko je čovjek koji želi život i želi vidjeti sretne dane?“ (RB, Pr 14-15).

„Poslušaj, o sinko“ – to je imperativ s kojim počinje Pravilo sv. Benedikta; to je prvi glagol koji nam njegovo duhovno iskustvo udjeljuje, prvi i osnovni stav srca, uma, cijele osobe koji on želi da preuzmemo.

Zato poslušajmo njegov poziv i cijelo njegovo učenje, odgovarajmo na njegovo pitanje i učinimo to tražeći zajedno mir, svjetlost, zajedništvo, kako bismo hodili s povjerenjem u nadi.

Tako ćemo prihvatiti dar punog i preobilnog života i vidjeti sretne dane.

Locus iste! Mjesto ovo - Montecassino!